U svetu gde se granice između muzike, filma i književnosti sve više brišu, pojavljuju se umetnici čiji rad izaziva divljenje i inspiriše generacije. Haris Dubica, švajcarsko-bosanski producent i reditelj muzičkih spotova, jedan je od tih umetnika. Njegova sposobnost da pretoči kompleksne emocije i narative u vizuelno impresivne priče donela mu je priznanje i uspeh širom regiona. S preko 400 realizovanih projekata i brojnim nagradama, Dubica je ostavio neizbrisiv trag u svetu muzičkih spotova, sarađujući sa velikanima poput Dina Merlina i sportskim zvezdama poput Nikole Jokića. Međutim, njegov kreativni izraz ne poznaje granice, što je dokazao nedavnim literarnim poduhvatom – knjigom “Pisma snova”, koja čitaocima otkriva novu dimenziju njegove umetnosti. U ovom intervjuu, Dubica deli svoje misli o stvaralačkom procesu, izazovima i inspiraciji, nudeći uvid u putovanje koje ga je odvelo od vizuelnog do literarnog izražavanja.
Kako ti se dopada koncept Libruma?
Jako dobar koncept, vjerujem da čim je Ivan Dabetić u to upetljan mora valjati. Žao mi je što sam izdao knjigu prije nego što sam čuo za Librum, toliko bi mi sve olakšalo da ste prije krenuli sa radom.
Šta te je navelo da počneš sa pisanjem i koje su bile tvoje prve inspiracije?
Korona lockdown. Sve je „on ice“, niko ništa ne izbacuje i niko ne želi da završim započete reklame i spotove. Prvi put u karijeri da imam vremena za sebe. Krenuo sam da pišem scenario za film. Moj veliki cilj koji predugo želim ostvariti. Međutim kada čovek piše scenario, stalno razmišlja o scenama da li je realno te scene snimiti, koliko koštaju šta su preprke pa često ih usiromaši da ne koštaju previše i to je opterećenje. Uglavnom nakon 60 stranica sam odlušio da ne nastavim sa scenariom nego da od toga napravim knjigu. Jer čovjek ne može snimiti uvjek šta želi, ali uvjek može napisati šta želi. Ako je naprimjer scena „glavni lik ušao je u voz koji je poletio prema mjesecu“, onda filmadžija dugo mora planirati i razmišljati o tome kako da se to realizuje. Da li „CGI“ da li „Greenscreen“ kakvi efekti, da li nešto uživo snimati kranom, pa gdje su dozvole pa koliko to sve može koštati i uzima puno vremena. A „glavni lik ušao je u voz koji je poletio prema mjesecu“ su samo 11 riječi i to se napiše za manje od četiri sekunde.
Koje su bile najveće prepreke na tvom putu do objavljivanja knjige i kako si ih prevazišao?
Da li je dovoljno dobro i kada staviti tačku, s obzirom na to da mi stalno nadolaze nove ideje. Tri godine sam pisao knjigu a najmanje godinu dana sam dodavao, oduzimao, iako je sve bilo manje-više gotovo.
Koji savet bi dao piscima koji se pripremaju za svoje prvo objavljivanje?
Ljep je osjećaj držati svoju knjigu u ruci. Ne treba se previše opterećivati oko ishoda, hoće li proći ili ne. Dajte sve najbolje od sebe i angažirajte ljude – lektore, urednike itd. da pregledaju sve, više očiju vidi naravno više. Stavite tačku i završite. Knjige će nas sviju nadživjeti.
Kako održavaš motivaciju i inspiraciju tokom dužih perioda pisanja?
Uz sistem koji sam sebi zadao – svaki dan 1000 rječi. Možete i minimirati to pa čak i da kažete da morate svaki dan napisati jednu riječ. Možda bude i takvih dana da ostane na toj jednoj riječi, ali to je jako rijetko jer vam glava radi i razmišlja o tome pa ih bude puno više.
Kako se nosiš sa blokadom pisca i koje tehnike koristiš da prevaziđeš ovaj period?
Posto sam imao odprilike priču u glavi, podijelio sam je u 24 tačaka. Kada nisam znao kako sa, na primjer, 16. tačke dođem do 17. nisam se opterećivao, nego sam odlazio na neku drugu tačku. Ja sam kraj svoje priče pola godine prije završio nego sredinu priče.
Kako pristupaš izradi likova u svojim delima?
Ima mene u svakom liku. Svako ima neke druge osobine, prednosti, mane, strahove. Važno mi je da nijedan lik ne liči drugom liku. Pa onda ocjenjujem da li je taj lik zanimljiv, koliko mi može pomoći da se priča nastavi, ima li kakav doprinos. Da li će se ponovo pojaviti i tako dalje. Da li bih pio sa njime kafu i razmišljam o njegovoj biografiji. Ko je? Šta je? Šta Želi? Šta ne zeli? Svaki mi se lik promijeni u toku priče.
Na koji način razvijaš radnju i fabulu u svojim delima?
Važno mi je da nije predvidljiva. Ne volim filmove gdje glavni lik trči prema bombi koja otkucava 5,4,3,2 i on ima plavi i crveni kabl pred sobom, znoji se i razmišlja koji kabl da odsjeca. Ako odsječe pogrešan kabl, pući će bomba odmah. Mene tako nešto smara jer znam da bomba neće eksplodirati i da će uvjek izabrati pravi kabl. Može biti da je to bilo napeto i zanimljivo prvi put kad je neko došao na tu ideju da to snimi, ali 101. put više nije. Iznenaditi publiku, iznenaditi sebe, pa makar i pukla ta bomba.
Postoji li određena tema ili pitanje koje te konstantno privlači kada pišeš?
Borba protiv samog sebe. Neodlučnosti. Strahovi. Truditi se i dati sve od sebe i neuspjeti.
Koji su tvoji budući projekti? Možeš li nam dati uvid u ono što trenutno pišeš?
Ne znam da li ću dalje pisati, iako sam ostavio zanimljiva pitanja na kraju priče, zbog čega me moji čitaoci tjeraju da nastavim. Ova knjiga je nastala od scenarija. I sad je opet pretvaram u scenario, pa vidjeti ćemo šta će biti. Ako mi ne padne na um bolja ideja od ove, ne vjerujem da ću nastaviti sa pisanjem. Ali nikad ne reci nikad. Nevjerovatno mi je da sam knjigu prošle godine ljeti izdao i da sada pripremam šesto izdanje. Da sam je već promovisao u šest država. Sledeći mjesec već ide sedma država, a za dva mjeseca osma. Nikad ne reci nikad.
Možeš li opisati svoju saradnju s urednikom tokom procesa pisanja i objavljivanja knjige? Koliko je, po tvom mišljenju, urednik doprineo finalnom obliku dela?
Dobro je kad se čovjek može konstutovati sa urednicima lektorima itd. Čuti nečije mišljenje, zašto je nešto dobro ili ne.
Da li biste mogli podeliti sa nama jedan pasus iz vaše knjige koji vam je posebno drag?
Mojim pokojnim roditeljima:
„S ljubavlju, ponosnom i poštovanjem što sam vas imao, čuvam uspomene na vas i vaš lik, dobrotu i ljubav koju ste mi darivali. Uvjeren sam da ste znali koliko sam vas volio, ali nikada nećete saznati koliko mi nedostajete. Sve što vam nisam stigao reći, isplakao sam, roditelji moji.”
Knjiga: „Pisma snova“
Autor: Haris Dubica
