Lejla Kašić, talentovana pesnikinja čije reči ostavljaju dubok trag u čitaocima, inspirativnim odgovorima otkriva sa kojima se izazovima suočavala tokom pisanja, kako vidi budućnosti izdavaštva i zašto je u poeziji važno biti autentičan i hrabar.
Lejla je završila studije na Filološkom fakultetu u Nikšiću i specijalističke studije na Univerzitetu Donja Gorica u Podgorici. Potpisuje poetske zbirke „Moja Crvena“ i „Biću dobro“. Pesme su joj prevedene na mađarski, albanski, turski jezik, a svoje mesto su našle i u dvojezičnoj antologiji savremene poezije Južnih Slovena „Mostarske kiše“, kao i u trojezičnoj antologiji crnogorskih umetnika „Pjesnička svitanja“.
Aktivizam je sastavni deo njenog života. Bavi se pitanjima prava žena, LGBTQ populacije, kao i pravima životinja. Lejla je uspešna voditeljka Drugačija radio stanica, koja se emituje u Crnoj Gori.
Kako ti se dopada koncept Libruma?
Moje dosadašnje iskustvo sa izdavačkim kućama, nažalost nije sjajno. I to je gorući problem mladih autora/ki. Jako je teško naći izdavačku kuću koja će sa autorom/kom proći kroz cijeli proces, od pripeme knjige do promocije i dalje distribucije po knjižarama.
U jednoj takvoj atmosferi, Librum je svijetla tačka budućnosti izdavaštva. Neophodno mjesto gdje se pisci mogu osjećati cijenjeno i podržano na svakom koraku svog stvaralačkog puta. Izdvaja se svojom misijom da omogući piscima da svoje priče podijele sa svijetom na način koji zaslužuju i tako postaje partner u stvaranju književnog djela. Njihova posvećenost kvalitetu, od uređivanja i lekture do dizajna i štampe, kao i indvividualni pristup svakom autoru garantuje da svaka knjiga postane vrhunsko djelo.
U Librumu se grade ne samo knjige, već i sami autori. U suštini, za mene je Librum simbol nade i podrške za svakog pisca koji želi da njegov glas bude čut, a njegova priča ispričana, promovisana i distribuirana na najbolji mogući način.
Koja je najznačajnija lekcija koju si naučila tokom svoje književne karijere?
Najznačajnija lekcija je važnost autentičnosti i hrabrosti da se izraze najintimnije emocije i misli. Najljepša poezija nastaje kada se potpuno ogolimo, na tacni pružimo svoju dušu i um, bez straha od osude ili odbacivanja.
Osim toga, da bismo bili dobri pisci treba da imamo sveobuhvatno obrazovanje i infomisanost. Tako možemo da povezujemo što više pojmova u svom pjesničkom izražavanju i oneobičimo svoj izraz. Recimo: “razuđena kao norveška obala”, “ja ne mogu kao ti, kao Istanbul ležati u dvijema posteljama”, “prazna kao materica poslije abortusa”, “da ga uzidam u svoje jezgro kao Gojkovicu” itd. Dakle, važna lekcija je da je za dobro pjesništvo neophodno poznavati društvene prilike, književnost, različite kontekste, mitologiju, sve pomalo, kako bismo mogli na interesantan način da se poigramo sa njima, a tom igrom, a potom i intertekstualnošću oplemenimo naš izraz i damo mu tu potrebnu slojevitost.
Koje knjige smatraš „obaveznom lektirom“ za pisce i zašto?
Ovo je vrlo individualno. Neko ko inspiriše mene, ne mora nužno da insipirše i tebe. Tokom odrastanja, školovanja i studiranja pročitalo se štošta, tako su i mnogi pisci oblikovali moj način razmišljanja, uticali na moj odnos prema životu, ali od mnogih sam naučila i kako ne treba. Ipak, ne ih mogla nekoga da izdvojim kao uzora, uvijek sam se gnušala idola i nastojala da njegujem svoju jedinstevnost u pisanju.
Voljela bih da domaći autori postanu obavezna lektira. Da žive psjenike/psjenikinje slavimo za života, a ne po našem starim maniru – čim im se sanduk spusti u zemlju.
Koji je bio najizazovniji deo pisanja tvoje poslednje knjige?
Najizazovnije je bilo naći izdavačku kuću, o čemu smo već pričali u prvom pitanju. Knjigu izdala jesam, ali nisam sigurna da sam riješila taj izazov.
Da li postoji specifičan ritual ili rutina koju pratiš pre nego što počneš da pišeš?
Ne postoji. Kada bi mi pisanje bilo obaveza i kada bi ličilo na regularni posao od 7h do 15h, vjerovatno bih imala rituale i mentalnu pripremu za njega. A ovako… Kad ste dobili taj blagoslov neba da nešto stvarate, onda se i povinujete nepisanim pravilima. A to je da ne ide kada ti hoćeš, već kada ono hoće. A to se dešava uvijek onda kada treba i kada je najpotrebnije. Vrlo često me i zatekne poptuno nespremnu dok obavljam neke svakodnevne obaveze.
Kako pronalaziš inspiraciju za svoja dela?
Rekla bih da ne pronalazim ja nju, već ona mene. Kao Andrićeva Jelena, pojavi se kada ona želi.
Uvijek je tim vječnim umjetničkim i životnim temama koje nikad neće i ne smiju postati kliše: smrt, ljubav, bog. Uz njih tiču me se teme položaja žena u društvu i njihovog osnaživanja. Jednostavno opipavam impulse iz svakodnevice i priče svih nas, koje nam se samo čine različitima, a u biti su iste, zato se i tako lako prepoznajemo i poistovjećujemo sa piscima, tj. njihovim djelima.
Kako se nosiš sa blokadom pisca i koje tehnike koristiš da prevaziđeš ovaj period?
Inspiracija je jako vrcava. Nekada mi se desi da mi padne na pamet neko poređenje ili riječ koja može dalje poslužiti za razvijanje motiva, ako je ne zapišem u tom trenutku, više nikada je se neću sjetiti. Nekada mi se desi da čujem neku poetičnu riječ, zapišem je, pa je njegujem, vratim joj se s vremena na vrijeme, pa tek poslije nekog vremena iz nje se iznjedri nešto veće.
Kada osjetim da sam zaglavljena usporim i promjenim svoje okruženje, dam si vremena i prostora da se opet osjetim, da natenane isprocesuiram šta se dešava u meni i oko mene. Provrtim neke svoje pjesme na koje sam ponosna i koje mnogo volim, da me podjsete koliko povezana sa sobom i sa stvaralaštvnom mogu da budem.
Kako pristupaš promociji i marketingu svojih knjiga?
Kada je promocija knjiga više volim formu koja omogućava istinsku povezanost autora sa publikom. Nastojim da svaki put priredim poetski teatar, teatar emocija, zagrljaja i iskrenosti koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Stil koji njegujem već godinama je održavanje poetskog performansa, nalik pjesničkom koncertu. Tokom nastupa sav fokus je na riječima, njihovoj snazi u interpretaciji i emocijama koje one bude. Potpuno je drugačiji doživljaj poezije kada je ona samo na papiru, u odnosu na to kada se izgovara živom riječju, gdje dikcija i intonacija utiču na predstavljanje i dodatno izazivanje emocije koju pjesma nosi.
Za mene poezija ima iscjeliteljsku moć, uz njenu (po)moć prepoznajem i liječim sve svoje rane. Ako bi intimni trenutak začetka pjesme bio početak liječenja, onda je javni trenutak govorenja stihova pred drugim ljudima njegov završetak. I to je, za mene, taj (savršeni) ciklus liječenja poezijom.
Što se marketinga tiče, ne trudim se previše, nažalost. Vrti se oko kombinacije tradicionalnih i modernih medija, dakle društvene mreže i intervjui na televizijama, portalima ili časopisima. Da li može bolje, može.
Da li postoji knjiga ili autor koji te je posebno inspirisao/la u tvojoj karijeri? Kako?
Evo jedan, možda, neočekivan odgovor.
Kada sam bila na prvoj godini studija, pojavio se sajt insp.rs čija je urednica Tara Đukić. Tara je uspjela ono što niko prije nje, kao i niko poslije nje nije. Potpuno spontano je oformila malu, ali kvalitetnu redakciju pisaca iz svih krajeva bivše nam domovine. Tu sam prvi put počela javno da objavljujem svoje pjesme, oslobodila se svih dotadašnjih okova i počela da dišem svoju suštinu. Podrška koju je ta grupa imala je nešto jako nadahjujuće. insp.rs je donio jedan potpuno novi talas urbane, moderne poezije na Balkan, a mi smo dobili svoju prvu čitalačku publiku. Na taj način, Tara je uradila više za mlade autore nego profesori na fakultetima, a ono važnije pokazala je koliko poezija živi.
Postoji li određena tema ili pitanje koje te konstantno privlači u pisanju?
Najviše me fasciniraju ljudske emocije i unutrašnji svijet pojedinca, sve ono što iz nas izvire i u nama uvire. Posebno volim istraživanje tuge, gubitka, ljubavi i samospoznaje. Volim da opipavam putanju ljudske patnje, tako da i moje pjesme vrlo često reflektuju lomljive, intime trenutke bola, ali i procese izliječenja.
Da li bi mogla podeliti sa nama jedan pasus iz svoje knjige koji ti je posebno drag?
Kada sam napisala ovu pjesmu, rekla sam da će ona biti moj epitaf. 🙂
Majka će reći da sam povukla na očeve
otac će reći da sam povukla na majčine
taj tihi rat neće prestati
niti pomoći
niti znam do kojih je
niti je bitno do kojih je
znam tek
da sam
kao sa srčanom manom
kao što se neki rode sa darom
ja rođena sa prokletstvom
kletvom spaljenih vještica
urokom zlih očiju
amanetom pramajki
pa sam
češće sevdah
nego žena
a kad sam žena
žena sam
od meraka
a ni za čiji merak.
Prljava kao misli perverznjaka
i čista kao pokajanje –
onu koju ljubiš
tu ćeš i stvoriti.
Zločin je
što me je uvijek
i u svemu
previše
mnogo više
nego što
balkanski alfa muškarac
može da izdrži
dok nudi svoje udove za moje temelje.
Nejake su to grede za
zmijski otrov u mojim poljupcima
persijsku poeziju u mom imenu
dubinu Pacifika u mojim mislima
erupciju Fudžijame u mom bilu
crnogorski krš u mom temperamentu.
Rušim se kao Skadar na Bojani
dok pokušava
da suzbije moju suštinu
na svoju prosječnu formu
ustaljene formate
i opšta mjesta.
Kazna je
što tražim samo nekog
sebi ravnog
da me sravni
nekog ko je kadar
da me uzdigne k’o Skadar
da ga uzidam
u svoje jezgro kao Gojkovicu.
Pa da izgubim glas
blagosiljajući splet gena
što mi udahnuše
dah žene
koja se ne dodovrova lakim zabavama
ne odobrava fantomsku ljubav
i
koja ne pristaje
ni na šta manje
od onoga što sama
može da da.
