U svetu savremene književnosti, gde svaki glas nastoji da bude čujan, ističe se jedan posebno autentičan i snažan – glas Damira Karakaša. Ovaj hrvatski književnik svojim delima prelazi granice žanrova i geografije, uvodeći nas u svet ispričan kroz iskustva života na ratištima, ulicama Pariza i u dubokim šumama Like. U ovom razgovoru, Karakaš otvara vrata svog bogatog unutrašnjeg sveta, pričajući o literarnim počecima, inspiraciji koju nalazi u ličkom govoru i pejzažima, kao i o temama identiteta, sećanja i pripadanja koje istražuje u svojim romanima. Dela koja su pronašla odjek kod čitalaca širom sveta govore o njegovoj sposobnosti da zaroni duboko u suštinu ljudskog iskustva. Karakaš nam takođe pruža uvid u svoje buduće projekte i razmišljanja o savremenom društvu, nudeći perspektivu koja obogaćuje ljubitelje književnosti željne istinskih i dubokih priča.
Damire, kako ti se dopada koncept Libruma?
Pozdravljam svaku inicijativu koja promovira kulturu, jer živimo u vremenu kada nam nikad nije bila potrebnija mentalna higijena, u vidu čitanja, odlaska u kazalište, gledanja dobrih filmova, slušanja kvalitetne glazbe. Pogotovo su važne knjige, one su baza, od njih sve počinje i završava, jer kada ne bude knjiga, neće više biti ni svijeta. Zato treba puno čitati, kvalitetna literatura je najbrži put da se bolje shvati svijet, razumije sebe i druge. Ili, kako je rekao onaj glas Svetom Augustinu, “uzmi knjigu, čitaj je, ispuni svoju prazninu, postani čovjek”.
Šta te je navelo da počneš s pisanjem i koje su bile tvoje prve inspiracije?
Odmah da spomenem Puškina, on je govorio da je i trud talent, treba puno čitati, raditi na sebi, a svaki napor neumitno vodi nekom saznanju. No, u pisanju je i jako važno iskustvo, o tome pametno i mudro govori Čioran kada kaže kako se preko čitanja jako puno sazna, ali ono što ne doživljavamo u sebi to nije tako duboko. Naime, možete pročitati puno knjiga, ali je jedno iskustvo. Imate Dostojevskog, čiji je život kao što znamo bio pravi pakao, o tome također govori Čioran, kada kaže da je on doživio sva iskušenja i da je njegov život bio serija nevolja. No, to je nesumnjivo pisac koji je išao do krajnjih granica. Po Sioranu ima još pisaca koji su išli do samoga kraja, Niče i Bodler, koji su također prevalili sve barijere. A sad malo o samom pisanju, naime, kod svog pisanja koje ima jako puno faza, a uglavnom je to više brisanje, nego pisanje, volim osluškivati svaku točku, zarez – uglavnom, da se stvori željeni tekst koji mora biti usklađen na svim mogućim razinama. Isto tako, ne volim brbljanje, usiljenu polifoničnost, izvještačenu kaotičnost stila, moji književni favoriti oduvijek su bili sjajni stilisti, isto tako ja i dalje učim, proučavam prave majstore, primjerice Crnjanskog, Kafku, Tolstoja, za kojeg kažu da je jedini normalan genije. On je i pisac kojeg sam prvog čitao, imao sam oko deset godina, pronašao sam ga u poljskom klozetu koji je tako postao moja prva biblioteka. Nikad se nisam ni doživljavao ozbiljno, to mi jako pomaže, uvijek sam sumnjao u sve pa i u svoju literaturu. Svjestan sam i da će o našoj književnosti najbolje i najpravednije suditi vrijeme koje će tek doći. A što se tiče fikcije, za sebe bih rekao da pišem romane koji nisu lažni. A okruženi smo gomilom lažnih romana, ne mogu to čitati.
Koje su bile najveće prepreke na tvom putu do objavljivanja knjige i kako si ih prevazišao?
Još kad sam počeo pisati i baviti se književnošću, a objavljivao sam Samizdate, znao sam, ako je literatura prava, ona ne smije imati milosti ni za koga, ponajmanje za autora. Naravno, takva vrsta literature stvara i neprijatelje. Inače, neki kažu kako se u mojim knjigama o Lici miješaju ljubav i prestravljenost, pa ako je tako, možda pokušavam uspostaviti ravnotežu između te dvije ekstremne emocije. Ja uvijek kod pisanja volim reći pokušavam, jer pisanje i jest pokušaj da se postigne nemoguće. A mnogi su me pokušali zaustaviti, ali nisu uspjeli, jer kada blokiraš rijeku, ne daš joj da više teče svojim putem, ona će još više ojačati, narasti i jednog dana srušiti sve te prepreke i nastaviti svoj put. Nije tajna da u književnosti često uzimam zalet iz Like. Ona je kao topos važan formativni okvir mog rada i identiteta. Ali za mene je u svakom slučaju važnije da budem pisac nego pripadnik neke skupine, a najvažnije mi je da mi knjige budu na strani ljudskosti. Kao što sam već rekao, Lika je važan dio mog identiteta, to što sam iz Like sigurno me odredilo, ali želja da se svidim i pripadam, nikad me to nije vuklo. Inače, dugo pišem neku knjigu, i ja sam onako malo kafanski tip pisca, mora mi se javljati nekakva epifanija, ne mogu odlaziti pisati kao da idem na posao, volim i pisaću mašinu, na kojoj se misao drugačije strukturira, bocu dobrog crnog vina, kod pisanja i dobru glazbu, sad sam otkrio japanski jazz sedamdesetih, pa pokušavam ići tamo kao pisac gdje kao čovjek ne bih mogao.
Koji su tvoji budući projekti? Možeš li nam dati uvid u ono što trenutno pišeš?
Črčkam nešto malo olovkom po papiru, volim šetati, gledati, još je u meni ostalo one znatiželje seljačkog dječačića iz Like kada dođe u grad. Pitali su Huana Rulfa, “pišeš li što,” on je rekao, “imam zamišljen jedan sjajan roman, sve je gotovo,” oni su ga pitali “kad će van,” on je rekao “nikad,” pa kako to, pitali su ga, on je rekao: “bojim se da ga pisanjem ne pokvarim.”
Da li bi mogao podeliti sa nama jedan pasus iz svoje knjige koji ti je posebno drag?
Vuk je počeo zavijati u šumi; jabuka se otkinula sa stabla i pala u dvorište kao da je to dvoje nečim povezano; moja majka skinula je sa sebe očev ovnujski kožun: kad zavrne i izvuče ono jedino kositreno dugme – time nastupi ljeto. (Roman “Okretište”)
Photo: Jovica Drobnjak
